Kako da izronimo iz naše tame
Da bismo razumjele kako izroniti iz tame u svjetlo prvo trebamo razumjeti narav tame Starice.
Spore, povučene energije Starice u vrijeme menstruacije nas mogu posve savladati. Sviđalo nam se to ili ne, a ponekad se snažno odupiremo, Starica nas iz tame zove u samo srce labirinta, a mi, obuzete, putujemo duboko u njezino kraljevstvo smiraja. Njezinu energiju možemo također iskusiti u mekoći noći, u opadanju tamnog Mjeseca, u miru zime i u dubokim pauzama kada nas život prisili da se zaustavimo i razmislimo.
Neke od nas odmor u srcu labirinta tame Starice doživljavaju kao blagoslov – kao svetište daleko od modernog života i njegovih bezobzirnih zahtjeva. Ispod Zemlje uz Staricu smo sigurne, ništa nije hitno ni važno. Zaštićene smo od uzburkanih osjećaja predmenstrualne Čarobnice i od egom vođenog sjaja Djevice. To je svetište u kojem možemo sanjariti o budućnosti, promišljati o prošlosti i otkriti svoj smjer u sljedećem mjesecu. Možda i nećemo željeti izroniti iz tame u svjetlo na kojem smo vidljive i podložne prosudbama u kojima nećemo biti „dovoljno dobre“. Možemo poželjeti dulje ostati u energijama Starice u kojima smo potpuno prihvaćene i voljene, promatrajući zvijezde i osjećajući se povezano sa Svemirom i sa svojom dušom.
Međutim, nekima koje se bore s tamom i mentalno odluče da tama predugo traje poziv Starice je snažan. Čim se pokušaju natjerati da se popnu po stepenicama i iziđu iz labirinta, padaju natrag u tamu.
Starica nas zove onda kad trebamo stati, odmoriti se, poslušati, shvatiti da idemo u krivom smjeru. Međutim, u našem je društvu prihvaćen stav da je loše zaustaviti se, a naš se ego boji nedostatka svjetla i snage, nedostatka vanjskih postignuća i nedostatka onih aktivnosti koji nam daju status i važnost. S beskonačnim strpljenjem Starica nas čeka kako bismo razumjele što je pogrešno i zatim se okrenule prema onom što se čini ispravnim. Onima među nama koje žele ostati u tami to daje samopouzdanje da krenemo, a one koje su se borile sa Staricom naposljetku ispunjavaju njezin zahtjev pa ih ona otpušta s blagoslovom.
Staricu ne možemo požurivati. Ne možemo požuriti smjenu zime i proljeća, ne možemo prisiliti novi mjesec da se pojavi na nebu niti možemo prisilno prijeći iz svoje menstrualne Starice u Djevicu. Naša uloga u srcu labirinta je da pogledamo sebe i svoje živote kako bismo osjetile ono što je ispravno i u čemu uživamo – zato jer je naša radost put iz naše tame.
Starica nam daje mogućnost da otkrijemo što volimo – što volimo imati, raditi, s kim biti. Zatim, kad to znamo, Starica uzima svoju pregaču i kotao s police kako bi spojila energije koje će stvarati našu budućnost. S našom ljubavi pali svijeću kako bismo, oprezno i polako isprva, zakoračile na stepenice i popele se van iz tame. Nije nam moguće vidjeti cijeli put pred sobom, ali možemo ga osjetiti usredotočivši se na ono što nam donosi ljubav i užitak.
Snijeg se zatim počinje topiti, a sunčeve zrake dosežu labirint, pa nam svijeća više ne treba; sad nam ponovno svjetlo vanjskog svijeta pokazuje put. Možemo trčati i skakati, igrati se i smijati, vidjeti svijet pun novih uzbudljivih mogućnosti i ideja.
Sve to možemo samo ako slušamo Staricu i ako čujemo poruku koju nosi svijeća koju nam daje: dovoljna si, imaš dovoljno, voliš dovoljno, sigurna si dovoljno, činiš dovoljno.
Kada duboko unutra osjetimo da smo dovoljne, zima odlazi, a novo svjetlo i rast ulaze u naše živote.
Upitaj se svakog dana:
Ako jesam dovoljna,
imam dovoljno,
volim dovoljno,
sigurna sam dovoljno,
i činim dovoljno,
što sam slobodna činiti?
